Zar te više nikad zagrliti neću?
Zar ću vječno ‘vako ostati da lijem
U samoći suze, i da čemer pijem?
Zar te više nigda zagrliti neću?
Gle, suv jedan listak dršće na drveću,
Ostavljen, pa tužno uzdiše sve jače:
Tako moje srce raščupano plače
Što te nikad više zagrliti neću.
Proljeće će doći i opet će laka
Zavijorit ševa nebu pod oblaka
Pjevajući jasno veselje i sreću.
Sve će novu radost osjetiti tada,
Samo moje srce umiraće s jada,
Jer te više nigda zagrliti neću…
Ti si mi dala da ti u oči zaronim, ti si me zvala da u njima dušu otvorim. Pogledaj mjesec zlatni sja, dok nebo ljubim ja u tvom oku boje sna moja zvjezdo jedina.
Ovaj hladni svijet treba topline.
Ljudi čeznu za riječju punom razumijevanja, za lijepom gestom… Čekaju na radosno lice, gladni su nježnosti, topline… Obucite dobrotu, ne dajte nikome da stoji u hladnoći…
Budite blagoslov za one koji trpe, koji u svojoj ostavljenosti traže bližnjega, pažljivu ruku, saosjećajno srce, kap razumijevanja, zagrljaj…..
Sinoć sam poslala anđela čuvara da te čuva , ali on se brzo vratio.
Pitala sam ga zašto a on se slatko nasmejao i rekao ANĐEO ne cuva ANĐELA.
Vrlo često ljudi nisu svjesni kakvu dragocijenost imaju pored
sebe,sve dok njihov dijamant ne zasja u tuđim rukama!
ovo je stih za jedno lice,za jedne najlepse smedje oci,ovo je stih za mladica kojeg zaboravit necu moci,za jednu nedovrsenu igru,za jedno umrlo juce,i jedno sretnije sutra,tako mi je dosta svega,ali ja jos uvek pisem stihove za njega………
Zar te više nikad zagrliti neću?
Zar ću vječno ‘vako ostati da lijem
U samoći suze, i da čemer pijem?
Zar te više nigda zagrliti neću?
Gle, suv jedan listak dršće na drveću,
Ostavljen, pa tužno uzdiše sve jače:
Tako moje srce raščupano plače
Što te nikad više zagrliti neću.
Proljeće će doći i opet će laka
Zavijorit ševa nebu pod oblaka
Pjevajući jasno veselje i sreću.
Sve će novu radost osjetiti tada,
Samo moje srce umiraće s jada,
Jer te više nigda zagrliti neću…
Jednom se rodi jednom se dise, jednom se voli i nikad vise..:D
Bili smo zajedno
mnogo godina
i dok je sunce sijalo
i dok je mnogo suza palo
bili smo jedna nacija
i ostali jedna
98.GENERACIJA!!!
Pjevala je zima svoju pjesmu staru;
Praminjô je snijeg i veselo pleo
Od srebrnih nita svoj široki veo,
I rasprostirô ga svuda po Mostaru.
U zasjedi cure čekale su momke;
Nanula se klepet čuo po sokaku,
Padale su grude po svakom junaku,
Uz drhtavi smijeh i radosti gromke.
I ti nekud prođe, u mahalu, sama;
Pokrila te zima čistim pahuljama,
Pa po tebi trepte kô sjajni leptiri…
Samo tvoje lice skriti nije htjela,
I ja vidjeh kako, ispod snježnog vela,
Radosno i zlatno proljeće me viri.
(Aleksa Šantić – 1913 Mostar)
