Zar te više nikad zagrliti neću?
Zar ću vječno ‘vako ostati da lijem
U samoći suze, i da čemer pijem?
Zar te više nigda zagrliti neću?
Gle, suv jedan listak dršće na drveću,
Ostavljen, pa tužno uzdiše sve jače:
Tako moje srce raščupano plače
Što te nikad više zagrliti neću.
Proljeće će doći i opet će laka
Zavijorit ševa nebu pod oblaka
Pjevajući jasno veselje i sreću.
Sve će novu radost osjetiti tada,
Samo moje srce umiraće s jada,
Jer te više nigda zagrliti neću…
Ti si mi dala da ti u oči zaronim, ti si me zvala da u njima dušu otvorim. Pogledaj mjesec zlatni sja, dok nebo ljubim ja u tvom oku boje sna moja zvjezdo jedina.
Ovaj hladni svijet treba topline.
Ljudi čeznu za riječju punom razumijevanja, za lijepom gestom… Čekaju na radosno lice, gladni su nježnosti, topline… Obucite dobrotu, ne dajte nikome da stoji u hladnoći…
Budite blagoslov za one koji trpe, koji u svojoj ostavljenosti traže bližnjega, pažljivu ruku, saosjećajno srce, kap razumijevanja, zagrljaj…..
Vrlo često ljudi nisu svjesni kakvu dragocijenost imaju pored
sebe,sve dok njihov dijamant ne zasja u tuđim rukama!
Zar te više nikad zagrliti neću?
Zar ću vječno ‘vako ostati da lijem
U samoći suze, i da čemer pijem?
Zar te više nigda zagrliti neću?
Gle, suv jedan listak dršće na drveću,
Ostavljen, pa tužno uzdiše sve jače:
Tako moje srce raščupano plače
Što te nikad više zagrliti neću.
Proljeće će doći i opet će laka
Zavijorit ševa nebu pod oblaka
Pjevajući jasno veselje i sreću.
Sve će novu radost osjetiti tada,
Samo moje srce umiraće s jada,
Jer te više nigda zagrliti neću…
Bili smo zajedno
mnogo godina
i dok je sunce sijalo
i dok je mnogo suza palo
bili smo jedna nacija
i ostali jedna
98.GENERACIJA!!!
