Zar te više nikad zagrliti neću?
Zar ću vječno ‘vako ostati da lijem
U samoći suze, i da čemer pijem?
Zar te više nigda zagrliti neću?
Gle, suv jedan listak dršće na drveću,
Ostavljen, pa tužno uzdiše sve jače:
Tako moje srce raščupano plače
Što te nikad više zagrliti neću.
Proljeće će doći i opet će laka
Zavijorit ševa nebu pod oblaka
Pjevajući jasno veselje i sreću.
Sve će novu radost osjetiti tada,
Samo moje srce umiraće s jada,
Jer te više nigda zagrliti neću…