Ko to tako nježno rukom me miluje,
ko mi toplom rukom čelo dodiruje?
To je moja majka, nego ko bi drugi,
oči su joj plačne kad sam ja u tugi.
Radosti je puna kada gleda mene,
vesele su tada divne oči njene.
Kraj postelje moje često noću stoji,
pokriva me nježno sve se za me boji.
Sve čujem uzdahe njenih toplih grudi,
poljubcima nježnim iz sna me probudi.
Može l’ neko drugi tako nježan biti,
ili kao majka može l’ suze liti?
Zašto dobro dijete ne misliš o tome,
čini dobro majci k'o nikom drugome.
Koliko te je puta majka okupala,
kol'ko te je puta mlijekom naharanila.
Zar se ta dobrota zaboraviti smije,
ko to zaboravi on ni čovjek nije.
Koliko naših majki težak život vodi,
kakve smrtne brige dok se dijete rodi.
I najteži pos'o radila je mati,
samo da bi mogla dijeci hljeba dati.
Sve dok imaš majku imaš i radosti,
al’ kad majka umre vidjećeš žalosti.
Niko kao majka ne voli te tako,
poslije njene smrti zaplakaćeš jako.
Malo, posve malo na majke mislimo,
propustismo mnogi da se odužimo.
Svako od nas gorko jednom će se kajat’,
tužan kraj mezara zamisljen će stajat’.
Mati, mati, mati, ja ti ruke ljubim,
nikad te iz srca neću da izgubim.
Tvoje mlijeko mati ja u sebi nosim,
s tobom ću se majko uvijek da ponosim.