Bila jednom jedna slabašna starica koja je, kada je njen voljeni muž umro, otišla da živi sa sinom, snahom i unukom.
Svakog dana njen vid i sluh su se pogoršavali. Ponekad su se njene ruke toliko tresle da bi se grašak iz njenog
tanjura otkotrljao na pod, a juha iscurila iz šalice. Sin i snaha nisu joj htjeli pomoći, ali ih je nervirao nered koji je pravila. I jednog dana su rekli – što je mnogo, mnogo je, pa su za nju postavili mali sto u ćošku pored ormara za metle i dali joj da tamo sama jede sve obroke.
Za vrijeme jela, ona bi ih gledala sa drugog kraja sobe, očiju punih suza, ali oni teško da su razgovarali sa njom, osim što bi je grdili kad bi joj ispala žlica ili vilica.
Jedne večeri, upravo prije večere, mala djevojčica je sjedila na podu igrajući se sa kockama.
“Što to gradiš? – upitao ju je otac ozbiljno.
“Pravim mali sto za tebe i mamu” – odgovorila je, “Tako da možete sami da jedete u ćošku kada ja budem velika.”
Otac i majka su zanijemili i to je izgledalo kao da traje cijelu vječnost. A onda su počeli plakati.
U tom trenutku su postali svijesni onoga što
su uradili i tuge koju su prouzrokovali. Te večeri vratili su staricu na njeno pravo mjesto za velikim stolom i od tog dana ona je uvijek jela sa njima. A kad bi komadić hrane pao na stol ili bi vilica zalutala na pod, izgledalo je da više niko ne mari za to.
