Dok prolaziš ulicom lako,
svake noći pa i ove,
zvuk štikli čuje svako,
one diraju u moje snove.
U tebi su neki vragovi,
sa tvojim i mojim ćudima,
na putu ne ostaju tragovi,
ali ostaju na ljudima.
Ti u pjesku sad crtaš likove,
što će more noću da izbriše,
kad ujutro povuče se plima,
lik u pjesku tad ne živi više.
Ja u pjesmi šaljem ti stihove,
nek te barem oni pomiluju,
kada moje ispružene ruke,
samo vjetar sada dodiruju.