Ušao si u moj život tiho, kao lopov, uzeo si sve i otišao. Nikad nisi ni bio moj, ali ja sam te zvala svojim. Bio si netko zbog koga se budim s osmijehom na licu i netko čije ime svaku večer šapnem prije sna.
Htjela sam te voljeti, znaš, onako luđački, htjela sam te pokazivati svima, htjela sam maštati i sanjati s tobom…ali nisam mogla, nisi mi dopustio.
Što sad ja imam od tebe? Uspomene? Snove? Sjećanja? Da, to mi je ostalo. Uspomene na moguće “nas”, snove gdje smo ti i ja pod zvijezdama i sjećanje na tvoj osmijeh. Misliš da bih trebala biti sretna? Ipak si mi ostavio uspomene, ali bojim se da su one pune tuge i bola.
Kažu da vrijeme liječi sve, pa reci mi gdje je to vrijeme da zaliječim slomljeno srce i nastavim dalje? Anđele, znaš gdje sam, ti budi moje vrijeme i izliječi me. Čekam te!