Sve to što čovjek stvori
To se još sagraditi može,
Ali oni ruše i ono što si ti stvorio, Bože.
Podijelili su i Tebe da lakše vladaju s nama.
O, kad bi mogli i zrak bi sapeli granicama.
Kako je čovjek mali,
Kako zarast'o u mržnji,
A grana ruža miriši i ruci koja je skrši.
Kako plakao ne bih,
Ta, puklo bi srce i svecu,
Kad vidim da Majke na svijet rađaju sijedu djecu.
Za kakav mir mi je ginut’ kad mir oduvijek postoji.
On bi se i sada čuo
Da ne zveckate oružjem svojim.
Za koju mi zemlju je pasti
Kad ja sav pripadam zemlji.
I sve nedužne žrtve sahranjene su u meni.